Uncategorized

Blokada libijskih državnih fondova onemogućava afričkim zemljama da izbegnu kontrolu Svetske banke i MMF-a kao oruđa neo-kolonijalne dominacije, i označiće kraj CFA franka, valute bivših francuskih kolonija

Izvor: NSPM, Il Manifesto

Cilj rata protiv Libije nisu samo libijske rezerve nafte, trenutno procenjene na 60 milijardi barela, najveće u Africi i među najnižima u svetu po troškovima vađenja, ni rezerve prirodnog gasa koje se procenjuju na oko 1,500 milijardi kubnih metara. Na nišanu onih koji su “voljni” za operaciju “Ujedinjeni zaštitnik” nalaze se državni investicioni fondovi, odnosno kapital koji je libijska država ulagala u inostranstvu.

Libijsko investiciono telo (LIT) upravlja sredstvima državnog investicionog fonda procenjenim na oko 70 milijardi američkih dolara, a ako se dodaju i inostrane investicije Centralne banke i drugih organa, ova sredstva premašuju 150 milijardi dolara. A možda i više. Čak i ako je u ukupnom iznosu nešto niži od saudijskog ili kuvajtskog, libijski nacionalni investicioni fond karakteriše brzi rast. Kada je LIT osnovan 2006, imao je 40 milijardi dolara na raspolaganju. Za samo pet godina, LIT je uložio sredstva u više od stotinu kompanija u Severnoj Africi, Aziji, Evropi, SAD i Južnoj Americi: u holdinge, bankarstvo, nekretnine, industrije, naftne kompanije i drugo.

U Italiji, glavne libijske investicije su u UniCredit banci (LIT i libijska Centralna banka drže 7,5 procenata iste), Finmeccanica (2 odsto) i ENI (1 odsto). Ove i ostale investicije (uključujući i 7,5 odsto FK Juventusa) imaju ne toliko ekonomski (iznose oko 5,4 milijarde dolara) koliko politički značaj.

Libija se, nakon što ju je Vašington skinuo sa crne liste “otpadničkih država”, trudila da nađe sebi mesto na međunarodnom nivou, sa fokusom na “diplomatiju nacionalnog investicionog fonda”. Nakon što su SAD i EU podigli embargo 2004. i velike naftne kompanije se vratile u zemlju, Tripoli je uspeo da održi trgovinski suficit od oko 30 milijardi dolara godišnje, i taj novac je u velikoj meri usmeravao u strane investicije. Upravljanje investicionim fondovima je, međutim, dovelo do novog mehanizma vlasti i korupcije u rukama ministara i visokih zvaničnika, delom verovatno van kontrole samog Gadafija. Ovo potvrđuje i činjenica da je 2009. godine Gadafi predložio da 30 milijardi dolara prihoda od nafte ide “direktno libijskom narodu.” Ovo je zaoštrilo rascep unutar libijske vlade.

SAD i evropski vladajući krugovi usmerili su pažnju na ova sredstva, pa su pre sprovođenja vojnog napada na Libiju radi preuzimanja njenog energetskog bogatstva, najpre preuzeli ogroman novac njenog državnog investicionog fonda. Ovu operaciju je olakšao predstavnik Libijskog investicionog tela (LIT), Muhamed Lajas lično. Kako je otkriveno u depeši koju je objavio Vikiliks, Lajas je 20. januara izvestio američkog ambasadora u Tripoliju da je LIT deponovao 32 milijarde dolara u američkim bankama. Pet nedelja kasnije, 28. februara, Trezor SAD je “zamrzao” ove račune. Prema zvaničnim izjavama, ovo je “najveća suma ikada blokirana u Sjedinjenim Državama”, koju je Vašington zadržao “kao zalog za budućnost Libije.” A zapravo će ta sredstva poslužiti kao injekcija kapitala za američku ekonomiju koja tone sve dublje u dugove. Nekoliko dana kasnije, i EU je “zamrzla” oko 45 milijardi evra libijskih sredstava.

Napad na sredstva libijskih državnih investicionih fondova posebno će odjeknuti u Africi. Libijska Arapsko-Afrička investiciona kompanija je tu investirala u preko 25 zemalja, od kojih je 22 u sub-saharskoj Africi, a planirala je i da u narednih pet godina poveća investicije, posebno u rudarstvu, proizvodnji, turizmu i telekomunikacijama. Libijske investicije su od ključnog značaja za realizaciju prvog telekomunikacionog satelita Raskom (Regional African Satellite Communications Organization), koji je lansiran u orbitu avgusta 2010, omogućivši afričkim zemljama da počnu da postaju nezavisne od američke i evropske satelitske mreže, sa godišnjim uštedama od više stotina miliona dolara.

Još su važnije libijske investicije u realizaciji tri finansijske institucije koje je pokrenula Afrička Unija: Afrička investiciona banka sa sedištem u Tripoliju, Afrički monetarni fond sa sedištem u Jaoundeu (Yaoundé,Kamerun) i Afrička centralna banka sa sedištem u Abudži (Nigerija). Razvoj ovih organa omogućilo bi afričkim zemljama da izbegnu kontrolu Svetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda kao oruđa neo-kolonijalne dominacije, i označilo kraj CFA franka, valute koju je 14 bivših francuskih kolonija primorano da koristi. Zamrzavanje libijskih sredstava nanelo je jak udarac čitavom projektu.

Oružja koje koriste “voljni” nisu samo ona iz vojne akcije “Ujedinjeni zaštitnik”.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom