Uncategorized

Sherwood Ross: Zašto se Hari Truman pribojavao da se CIA može izroditi u “američki gestapo”?

Izvor: Global Research | Standard, 31.07.2010.

Centralna obaveštajna agencija (CIA) potvrdila je najgore strepnje svog tvorca Harija Trumana, koji se pribojavao da se ona može izroditi u “američki gestapo”. Ona je to već dugi niz godina i nema nikakve nade da će se popraviti. Njena istorija je istorija 60 godina neuspeha i fašizma, a taj se resor nalazi u punoj protivrečnosti sa duhom demokratije, zbog čega ga treba zatvoriti, i to zauvek.

U godinama svog postojanja “Agencija”, kako je još krste, dala je američkim predsednicima toliko mnogo pogrešnih informacija o toliko značajnih pitanja, prekršila toliko mnogo zakona, falsifikovala toliko mnogo izbora, svrgnula toliko vlada, finansirala toliko diktatora, ubila i podvrgla mučenju toliko nevinih ljudi, da su stranice njene zvanične istorije, čini se, ispisane krvlju, a ne mastilom. Ljudi celog sveta smatraju CIA sramnom organizacijom, i takva ocena je – sramna za celu Ameriku – uglavnom tačna. Osim toga, pošto predsednik Obama ima maltene desetak drugih krupnih obaveštajnih resora od kojih dobija preporuke i informacije, postavlja se pitanje šta će mu CIA? On jednim potezom može da isključi iz federalnog resora za isplatu plate za 27 hiljada saradnika CIA uštedevši poreskim obveznicima mnogo milijardi dolara i izbrisavši sa američke zastave prljavu mrlju CIA.

Ako mislite da je to radikalna ideja, razmislite još jednom. Na radikalizam miriše upravo to što mi dajemo mogućnost gomili operativaca pod maskom da vršljaju po celom svetu sejući nered i haos pošto ne razmišljaju ni o moralu ni, ako je već tako, milosrđu, koje je sastavni deo svake velike vere. Predlog za odbijanje optužbe na adresu islednika CIA, kako ih naziva Obama (čitaj, dželata) – izaziva užas. Te zločine treba nekako i jednom zaustaviti inače će se ponavljati.

“CIA je imala tajne centre za saslušanja i ranije – počev od 1950. godine, i oni su se nalazili u Nemačkoj, Japanu i Panami”, piše reporter „New York Timesa“ Tim Vejner u svojoj knjizi „Legacy of Ashes, The History of The CIA” (Nasleđe pepela ili istorija CIA). Vejner je dobio Pulicerovu nagradu za svoje radove na osvetljavanju delatnosti obaveštajne zajednice. “Ona je učestvovala u mučenjima zarobljenih neprijatelja i ranije, počev od 1967. godine, delujući u Vijetnamu u okvirima programa ‘Feniks’. Ona je i ranije kidnapovala sumnjive za terorizam i izvršenje ubistava”, ističe autor.

Tako je u Iranu 1953. godine, posle prevrata pod rukovodstvom CIA, na apsolutnu vlast vraćen šah. Samim tim je označen početak, kako piše novinar Viljam Blum u svojoj knjizi “Rogue State” (Država otpadnik) “25-godišnjeg perioda represija i mučenja; naftna industrija zemlje vraćena je u strano vlasništvo, a pri tom su SAD i Britanija dobili po 40 odsto svaka”. Otprilike u isto vreme u Gvatemali, dodaje Blum, zahvaljujući organizovanoj zaveri koju je organizovala CIA, “svrgnuta je demokratski izabrana i progresivna vlada Žakoba Arbenca. To je označilo početak 40-godišnje istorije vojne hunte, eskadrona smrti, mučenja, nestanka ljudi, masovnih kažnjavanja i neviđene surovosti, čije su žrtve najmanje 200 hiljada ljudi. Nesumnjivo da je to bila jedna od najokrutnijih etapa u istoriji 20. veka”. Masovna ubistva po broju žrtava uporediva su sa hitlerovskim genocidom protiv rumunskih i ukrajinskih Jevreja u vreme Holokausta. Ali o tome zna tek mali broj Amerikanaca.

Blum navodi i druge primere zločinačke delatnosti CIA. U Indoneziji je pokušala da 1957. godine svrgne pristalicu neutralnosti predsednika Sukarna. Agencija je planirala ubistvo Sukarna, pokušala ga uceniti falsifikovanim filmom seksualne sadržine, a takođe je ujedinila napore sa armijskim oficirima, koji su bili nezadovoljni predsednikom, i započela rat protiv indonežanske vlade, u kome su učestvovali američki piloti, koji su bombardovali ciljeve na zemlji. Taj pokušaj, sličan drugom pokušaju prevrata, preduzetom otprilike tada u Kostariki, pretrpeo je neuspeh. Takođe je propao pokušaj CIA da 1960. godine u Iraku uništi predsednika Abdulu Kasema. Druge avanture bile su još “uspešnije”.

U Laosu je CIA učestvovala u pokušajima prevrata 1958, 1959. i 1960. godine stvorivši u cilju svrgavanja vlade tajnu armiju, koja je imala 30 hiljada ljudi. U Ekvadoru je CIA svrgnula predsednika Hose Velaska, zato što je priznao novu kubansku vladu Fidela Kastra. CIA je takođe organizovala 1961. godine ubistvo izabranog premijera Konga Patrisa Lumumbe postavivši umesto njega na vlasti Mobutu Seka. “On je vladao zemljom sa takvom okrutnošću i takvim divljanjem korupcije da je to šokiralo čak i njegove koordinatore iz CIA”, piše Blum.

U Gani je CIA organizovala 1966. godine vojni prevrat protiv lidera zemlje Kvame Nkrumaha. U Čileu je 1973. godine finansirala svrgavanje izabranog predsednika Salvadora Aljendea dovodeći na vlast okrutni režim Augusta Pinočea, koji je uništio tri hiljade političkih protivnika i podvrgnuo mučenju hiljade ljudi. U Grčkoj je 1967. godine CIA pomogla da se onemoguće izbori i podržala vojni prevrat, tokom koga je samo u prvom mesecu ubijeno osam hiljada Grka. “Mučenja, koja su vršena najužasnijim načinima, najčešće uz pomoć opreme iz SAD, pretvorila su se u svakodnevnu praksu”, piše Blum.

U Južnoj Africi CIA je predala režimu aparthejda informaciju koja je dovela do hapšenja lidera Afričkog nacionalnog kongresa Nelsona Mendele, koji je potom proveo u zatvoru dugi niz godina. U Boliviji je 1964. godine CIA svrgnula predsednika Viktora Pasa. U Australiji je CIA od 1972. do 1975. godine predala milione dolara političkim protivnicima laburističke partije. To isto se desilo u Brazilu 1962. godine. A 1960. godine u Laosu je CIA falsifikovala rezultate izvora i na vlast dovela diktatora. Sedamdesetih godina u Portugaliji CIA je finansirala antivladine kandidate, protivnike vladajućih laburista. Na Filipinima je od 1970. do 1990. godine podržavala vlade koje su protiv sopstvenog naroda primenjivale mučenje i masovna kažnjavanja. U 90-im godinama u Salvadoru je pružala podršku bogatim ljudima tokom građanskog rata, koji je odneo 75 hiljada života mirnih stanovnika. Spisak bi se mogao nastaviti i dalje.

Bezuslovno da je ogromnu mržnju prema američkom narodu i američkim poslovnim krugovima proizvela CIA. Pošto agencija uglavnom deluje tajno, većina Amerikanaca ništa ne zna o zločinima koji se vrše u njihovo ime. Kako piše u knjizi „Blowback“ Čalmers Džonson, dugogodišnji rukovodilac CIA Robert Gejts, koji je danas na funkciji ministra odbrane, priznao je da su američke obaveštajne službe počele pomagati mudžahedinima u Avganistanu šest meseci pre nego što su tamo decembra 1979. godine ušle sovjetske trupe.

Kako se to često dešavalo, CIA je reagovala na zločinačku naredbu koja je dolazila od aktuelnog predsednika imperije, koji se uselio u Belu kuću. Ovog puta to se dogodilo 3. jula 1979. godine, a naređenje je izdao predsednik Džimi Karter. Agencija je dobila nalog da pruži pomoć protivnicima prosovjetskog režima u Kabulu kako bi isproivocirali Kremlj na upad. „CIA je podržavala Osamu bin Ladena, kao i mnoge druge radikalno raspoložene fundamentaliste iz reda avganistanskih mudžahedina, minimalno od 1984. godine“, piše Džonson. Ona je pomagala Bin Ladenu da pripremi za rat u Avganistanu 35 hiljada Arapa.

Na taj način Karter, kao i njegovi naslednici u vladi Buša Starijeg – Gejts, Dik Čejni, Donald Ramsfeld, Kondoliza Rajs, Pol Volfovic i Kolin Pauel – „svi zajedno snose odgovornost za pogibiju 1,8 miliona Avganistanaca, za pojavu 2,6 miliona izbeglica i za 10 miliona neeksplodiranih mina, jer su to bile posledica njihovih odluka. Oni su takođe odgovorni za „kolateralnu štetu“ nanetu Njujorku septembra 2001. godine, koju je nanela ista ona organizacija kojoj su pomagali u godinama antisovjetskog avganistanskog otpora“, ističe Džonson. I što je još gore, režim Buš-Čejni posle 11. septembra nije želeo da uvodi bilo kakva ograničenja na delatnost agencije. „Oni su utemeljili sistem tajnih zatvora, u kojima su oficiri CIA i saradnici ugovornih organizacija koristili najrazličitije metode, uključujući mučenje“, pisao je Vejner. Prema nekim ocenama, CIA je 2006. godine u tajnim zatvorima držala 14 hiljada ljudi. To je ozbiljan zločin protiv čovečnosti.

To što CIA apsolutno ne zanima pravičnost i što ona apsolutno bez razloga sprovodi svoje surove akcije, može se i shvatiti ako se pogledaju hapšenja koja ona vrši tek onako, odoka. „U godinama posle terorističkih napada 11. septembra saradnici CIA su uhapsili vipe od tri hiljade ljudi u više od sto zemalja sveta“, piše Vejner naglašavajući da je tek 14 ljudi iz reda uhapšenih „bilo na funkciji šefova u Al-Kaidi i njenim filijalama. Zajedno s njima, Agencija je uhapsila stotine nevinih ljudi koji su postali zatvorenici-fantomi u tom ratu protiv terora“.

Što se tiče dostavljanja preciznih obaveštajnih podataka Beloj kući, i na tom polju je rad CIA doživeo potpuni fijasko. Agencija je govorila predsedniku Karteru da narod Irana voli svog šaha i da je on čvrsto na vlasti. U isto vreme je svaki čitalac časopisa „Harper,s“, koji je prodavan na kioscima za dolar, mogao da pročita da je njegovo svrgavanje neminovno. Tako se i dogodilo. S godinama je agencija počela da greši češće nego što je davala ispravne ocene.

Prema izveštaju agencije Associated Press, kada je Senat postavljao na dužnost novog direktora CIA Leona Panetu, ovaj je izjavio da administracija Baraka Obame neće sudski goniti saradnike agencije „koji učestvuju u surovim saslušavanjima, čak ako primenjuju mučenje, ukoliko oni ne izlaze izvan okvira svojih dužnosnih instrukcija“. To će omogućiti islednicima da izbegnu kaznu za izvršenje očito zločinačkih naređenja, koje oni po svim osnovama mogu i ne izvršiti.

„Paneta je takođe izjavio, da će administracija Baraka Obame nastaviti sa prebacivanjem stranih uhapšenika u druge zemlje radi saslušanja, ali samo ukoliko američki zvaničnici budu sigurni da zatvorenike neće mučiti“, pišu autori članka Associated Press. Ako je prošlost tek početak, kako Paneta može biti siguran da će kolege razbojnika iz CIA u zemljama kao što su Egipat i Maroko obustaviti mučenje svojih zatvorenika? Zašto je CIA kidnapovala ljude na ulicama Milana i Njujorka, a zatim ih prebacivala u te zemlje ako ne zbog mučenja? Naravno, nije to bio poklon za uhapšene u vidu putovanja na Sredozemno more. Svojom dugom i praktično neprevaziđenom istorijom nerazumnog nepoštovanja međunarodnih normi CIA je sebe lišila prava na postojanje.

To će biti gore od nesreće ako predsednik Barak Obama nastavi nečovečnu (i nezakonitu) praksu hapšenja i prebacivanja ljudi u zatvore CIA, koju je počeo predsednik Bil Klinton, a suštinski proširio predsednik Buš. Ako Bela kuća misli da njeni agenti mogu da vršljaju po celom svetu, da hapse i muče svakog čoveka po svom izboru i bez naloga suda, bez poštovanja pravne procedure, a da pri tom ne snose odgovornost za svoje prestupe, onda to svedoči samo o jednom: da Amerikanci sebe smatraju Rasom Gazda, koja stoji iznad međunarodnih zakona. To se ne razlikuje od one filozofije zahvaljujući kojoj je nastao Treći rajh Adolfa Hitlera. Biće to najveći paradoks ako američki birači koji su odbacili rasizam i glasali za konstitucionog pravnika, koji potvrđuje prestupničke poglede svog prethodnika na takvu vrstu delatnosti. Nezakonita hapšenja i izručenja neophodno je zaustaviti. CIA je neophodno zabraniti.

Šervud Ros je konsultant za pitanja odnosa sa javnošću, koji živi u Majamiju. Ranije je pisao za „Chicago Daily News“, „New York Herald Tribune“ i niz informativnih agencija. Danas piše za „Global Research“.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom