Uncategorized

Rusko-italijanski savez i njegovi efekti na Balkanu Rusko-italijanski savez i njegovi efekti na Balkanu

Izvor: Standard (Danijele SKALEJA)

Italijanska diplomatska praksa uvek se temeljila na suptilnoj igri i veštom laviranju između saveznika i prijatelja. To je i razumljivo jer je Italija poslednja ušla u klub velikih država i tek je od 1943. godine postala država prosečne snage. Rim je uvek težio da sklopi mir sa jakim saveznikom i da pod njegovim pokroviteljstvom sprovodi sopstveni kurs. Istovremeno je princip italijanske spoljne politike bio da se ne uzda previše u starijeg partnera, već da pokuša pronaći drugi oslonac – ne saveznik, već prijatelj, potkrepljujući takvom kombinacijom autonomni kurs međunarodnog ponašanja.

Nakon 1871. godine, padom Druge Imperije i Treće Republike u Francuskoj, Rim je prinudno odustao od saveza sa Parizom i nakon izvesnog kolebanja okrenuo se licem prema Nemačkoj. Taj period je karakterističan po dinamičnim a katkada i teško kompatibilnim inicijativama, kada je Italija delila savoju pažnju između austro-nemačkih saveznika i franko-britanskih „prijatelja”. Upravo u to vreme je Italija po prvi put zaključila sporazum sa Rusijom.

U jeku bosanske krize 1908. godine italijanski ministar inostranih poslova Titoni pokušao je da napravi politički austro-italijansko-ruski sporazum o Balkanskom regionu, ali nije uspeo. Naredne godine Rusija je sama preuzela inicijativu u svoje ruke, pa se 24. oktobra 1909. godine Nikolaj Drugi sastao sa kraljem Italije u Rakonigi. Na kraju dogovora u Rakonigi Rusija i Italija su zadržli svoj status quo na Balkanu i založili se da ovde podrže nove nacionalne države u cilju uspostevljanja protivteže imparijskoj ekspanziji vanregionalnih snaga, tojest Austro-Ugarske. Sporazum nije bio ograničen saradnjom na Balkanu. Rim je podržao Moskvu takođe i po pitanju Crnomorskih zaliva Bosfor i Dardaneli u zamenu za dozvolu Italiji da okupira Kirenaiki i Tripolitaniju u cilju da se smanji anglo-francuski uticaj u Sredozemnom moru. Tako je Rusija po pvi put postala deo sistema „kontrole i protivteže” italijanske diplomatije.

BALKANSKA POLITIKA Sa početkom Prvog svetskog rata 1914. godine Rim je bio dužan da se opredeli za jednu od strana dve koalicije i on je izabrao onu stranu odakle mu je mogla pretiti najveća opasnost. Italija se našla u sprezi sa tri jaka saveznika – Francuskom, Engeskom i SAD i jednim „prijeteljem” koji je bio u stanju da joj pomogne. Francuzi i Englezi su, čak i uz nepostojanje neposrednih opasnosti, bili škrti na dobre odnose sa Italijom. Oni su pokazivali da nisu zainteresovani da joj pruže ruku na Balkanu, u Sredozemlju i u Africi. Što se SAD tiče, Vudro Vilson je osećao velike antipatije prema italijanskoj diplomatiji. Na kraju se Italija našla stisnuta između jakih partnera. Možda to i objašnjava zvanično priznanje Sovjetskog Saveza od strane Italije, prvo priznanje među evropskim državama. Musolini je izjavio da priznaje SSSR 7. februara 1924. godine. I neko vreme Sovjetski Savez je za Italiju postao prijatelj, koji je mogao odigrati ulogu protivteže njenim saveznicima. Uostalom, to nije dugo trajalo – veoma brzo Nemačka je zauzela najznačajnije mesto u spoljnoj politici Italije.

Za vreme Drugog svetskog rata Musolini je i po treći put – posle Napoleona i Kavura – uputio italijanske vojnike da se bore protiv Rusije. Kao i prethodna dva puta, Italijani nisu bili vođeni geopoliičkim interesima, već su ustupili snage savezniku, koji je odlučio da započne rat. Zasigurno je poznato da se Hitler nije čak ni konsultovao sa Musolinijem pre početka operacija „Barbarosa”, pa je sam Duče, saznavši o upadu 22. juna iz jutarnjih novina, ljutito uzviknuo: „…Gotovo je, to je kraj, rat je izgubljen!” Te su se reči na kraju i pokazale kao proročanske.

Problem se sastojao u tome što Moskva do trenutka okončanja Drugog svetskog rata još nije smatrala Italiju suštinskim geopolitičkim elementom svog delovanja na međunardnoj sceni. Izostanak te ocene trajao je nekoliko decenija. Krajem 1946. godine u svojstvu italijanskog ambasadora u Moskvu je stigo Manlio Brozio, čovek liberalnih političkih pogleda. On je pokušao da osigura da Italija vodi neutralni kurs između anglo-američkog Zapada i SSSR, ali su u Moskvi do tada već zaključili da Italija spada u sferu američkog uticaja. I u razultatu je Manlio Brozio prestao da promoviše svoj projekat, i 1964. godine on je postao generalni sekretar NATO i ostao na toj funkcji do 1971. godine.

Ideja o uspostavljanju prijateljskoh osnosa sa Rusijom/SSSR kao protivteži nasrtljivom i moćnom severnoameričkom savezniku Italije, a samim tim da Rim stekne veću spoljnopolitičku samostalnost (naročito u Sredozemlju), uvek je bila čvrsto ukorenjena u delu italijanske vladajuće klase. Ta je struja dobila naziv „novoatlantska” za razliku od „otodoksno atlantskog” krila. Početkom 1956. godine predsednik Italijanske republike Đovani Gronki je stupio u dijalog sa sovjetskim ambasadorom Bogomolovom o šansama da se pronađe mirno rešenje za nemačko pitanje, predlažući konfederativni savez dve Nemačke. Moskva je izrazila zainteresovanost za tu ideju, ali su projekat blokirali ortodoksni atlantisti. Plan Đovanija Gronke nije bio naročito po volji ni Vašingtona, i u rezultatu su 1954. godine SAD uspele da Zapadnu Nemačku uključe u NATO. Tako je počela trka u naoružavanju, uperena protiv SSSR.

U februaru 1960. godine Gronki je otišao u posetu Moskvi u nadi da će obnoviti diskusiju o nemačkom pitanju i složnim odnosima između dva bloka, ali za vreme prijema u italijanskoj ambasadi javno ga j ignorisao Nikita Hruščov. Premijer Amintore Fanfani imao je više uspeha kada je u avgutu 1961. godine doputovao u posetu Moskvi, ali je predlog Italije da postane posrednik između SAD i SSSR Hruščov svejedno odbio. Nemačko pitanje rešeno je izgradnjom Berinskog zida. Okončanje bipolarne konfrontacije dovelo je do krize u spoljnoj politici Italije: bez neprijatelja u Evropi SAD više nisu imale potrebu da povećavaju ulaganja u Severnoatlantsku alijansu. Jedino rešenje za Italiju u tim uslovima bilo je da se vrati na model iz prošlosti – ravnoteži u spoljnoj politici u odnosima sa moćnim saveznikom i jakim “prijateljem”.

Jačanje međunarodnih pozicija Ruske Federacije posle 2000. godine ukazalo je put italijanskoj diplomatiji i pomoglo da bolje shvati geopolitičku ulogu Italije. Dobri odnosi aktuelne italijanske vlade sa Moskvom ulivaju nadu u uzajmnost.

RUSIJA I ENERGIJA Moramo naglasiti da je najuspešija poseta nekog krupnog italijanskog političara sovjetskoj Rusiji, osim posete Đovanija Gronke i Amintore Fanfanija, bila poseta Enrika Mateija. U novembru 1957. godine izvršni direktor kompanije ENI potpisao je prve sporazume sa Moskvom o izvozu u Italiju sovjetske nafte u zamenu za opremu za vađenje i transport nafte i gasa.

U 70-im godinama odluka OPEK dovela je do drastičnog povećanja cena nafte. Italijanska vlada pokušala je da na saopstveni rizik sprovede plan povećanja korišćenja prirodnog gasa u nacionalnoj energopotrošnji zemlje. Italija ima veliku energopotrošnju – 186,1 milion tona naftnog ekvivalenta, i u tom pogledu ispred nje su u Evropskoj uniji samo Nemačka (349), Francuska (2.731) i Velika Britanija (2.295). Po uvozu energoresursa (164,6 miliona tona nftnog ekvivalenta) Italija pretiče dve poslednje zemlje i približava se Nemačkoj (215,5 miliona tona naftnog ekvivalenta). Rejting energetsake zavisnosti ili odnos uvoza i bruto potrošnje Italije iznosi – 86,8%. Po tom pokazatelju ona pretiče sve druge velike evropske zemlje, poput Španije (81,4%), Nemačke (61,3%), Francuske (51,4%) i Velike Britanije (21,3%). Više su od Italije energozavisni u Evropi jedino Kipar, Malta, Luksembureg (100%) i Irska (90,9%. Veličina te zavisnosti se povećava: 2004. godine ona je iznosila 84,5%. Italija je petnaesti potrošač energije u svetu i deveti energetski uvoznik.

Rusija kao isporučilac energoresursa postaje glavna figura u italijanskoj geopolitici. Rimu su neophodni tesni, prijateljski trgovinsko-ekonomski odnosi sa Moskvom, koji obezbeđuju neprekidne isporuke ruskog goriva Italiji. Nesumnjivo da će Rusija igrati ulogu jednog od stubova italijanske spoljne politike 21. veka.

Danijele SKALEJA je urednik geopolitičkog časopisa „Evroazija”, autor knjige „La sfida totale. Equilibri e strategie nel grande gioco delle potenze mondiali” (Fuoco, Roma 2010)

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom