Uncategorized

Financial Times o porazu Amerike i saveznika u Avganistanu: Ustav će oblikovati plemenska politika, a trgovina drogom i korupcija će se nastaviti

Izvor: FT (RTS)

Amerika i njeni saveznici poraz u Avganistanu predstavljaju kao pobedu i “hrle ka izlazu”. Prema optimističnom scenariju, posle odlaska američkih vojnika, vlada u Kabulu staće na svoje noge. U realnosti, ustav će oblikovati plemenska politika, a trgovina drogom i korupcija će se nastaviti, piše “Fajnenšl tajms”.

Posle deset godina, Amerika i njeni saveznici su slučajno pronašli strategiju za Avganistan. Oni poraz predstavljaju kao pobedu i hrle ka izlazu. Ima nečeg nepristojnog u načinu na koji to postaje zaboravljeni rat. Mladići i devojke u uniformama još uvek stradaju u sukobima sa talibanima.

Gubici među civilima su, pak, mnogo veći. Šta se to, dakle, desilo sa grandioznim planom o izgradnji novog Avganistana koji bi doneo demokratiju tom narodu, a nas ostavio bezbedne kod kuće?

Bolje da ne pitate. Godišnjica napada na Ameriku u septembru 2001. probudila je sećanja i navela na razmišljanje. Deceniju pošto je Kabul potpao pod kontrolu Severne alijanse sa podrškom Sjedinjenih Američkih Država, Avganistan je sveprisutan izvor teških jada i nedaća.

Pre neki dan sam slušao jednog zvaničnika koji kreira politiku Zapada kako iznosi procenu o tome šta će biti kada veći deo zapadnih snaga ode odatle 2014. godine. Otišao sam sa tog sastanka pitajući se šta političari uopšte više mogu da kažu porodicama onih koje su raznele bombe po pustinjama i bazarima Kandahara i Helmanda.

Prema optimističkom scenariju – a većina zvaničnika i diplomata sa kojima sam razgovarao uopšte nisu optimisti – avganistanska vlada stala bi na sopstvene noge. Kreatori politike NATO-a govore o “održivoj” zemlji koju će ostaviti iza sebe.

Optimistična vizija

“Održiva” je reč koja im omogućuje da izbegnu bilo kakve neprikladne procene o prirodi upravljanja. Niko više ne želi da se zadržava na sitnicama kao što su demokratija ili prava žena.

Međutim, ostajući u zamahu, talibani bi verovatno uspostavili vrhovnu vlast nad većim delom paštunske teritorije u južnom Avganistanu, ali bi modus vivendi u Kabulu smanjio intenzitet pobune. Naseljavanje bi, takođe, donelo pogodnosti regionalnim vojnim liderima te zemlje.

Avganistanski ustav bio bi ćutke oblikovan plemenskom politikom. Trgovina drogom i endemska korupcija nastavile bi se kao i pre.

U takvim okolnostima, Sjedinjene Američke Države i njihovi najbliži saveznici nastavili bi da raspoređuju vojne instruktore i specijalne snage i da koriste bespilotne letelice u borbi protiv mreža pridruženih talibanima kao što je Hakani mreža.

Smatra se da Hakani mreža stoji iza ubistva bivšeg avganistanskog predsednika Bruhanudina Rabanija, koji je delovao kao posrednik između vlade Hamida Karzaija i talibana. Pakistan bi ostao u jednom komadu, naizmenično gladeći spor sa ekstremistima i sukobljavajući se sa njima.

Avganistan bi 2014. godine, drugim rečima, izgledao umnogome kao 2002. godine – pre nego što se ono što je počelo kao američka kampanja uništavanja Al Kaide pretvorilo u rat punih razmera protiv talibana.

Na listi pluseva, avganistanska nacionalna vojska mogla bi da broji oko 300.000 pripadnika, u poređenju sa jedva par hiljada 2001. godine. Al Kaida, koja je ostala bez većine svog bivšeg rukovodstva, već predstavlja mnogo manju pretnju.

“Manje” optimistična vizija

Setimo se, međutim, da je to optimistički pogled. Opasnosti od nečega goreg su i suviše očigledne. Brzina povlačenja Zapada mogla bi da potvrdi stav talibana da je vreme na njihovoj strani. Avganistanska vlada mogla da postane nemoćna, što bi zemlju gurnulo u građanski rat.

Upravo u času kada bi pokušao da destabilizuje Avganistan, Islamabad bi mogao da izgubi kontrolu nad pobunom u Pakistanu.

Prema ovom pesimističnijem (ili realističnijem?) scenariju, paštunske teritorije obeju zemalja mogle bi da potpadnu pod talibansku vlast. To znači 50 miliona stanovnika pod kontrolom ekstremista: i mogućnost preteću po upravljanje u nuklearnom Pakistanu, koliko i u Avganistanu.

Kreatori politike, naravno, ukazuju na niz pobeda nad talibanima posle pojačanja američkih trupa 2009. godine. Bombaški napadu u Kabulu su, kažu oni, reakcija na uspeh NATO-a na jugu. Međutim, to je taktika, a ne strategija.

“Šta će se dogoditi posle 2014?”, upitao sam jednog vojnog komandanta. „Držimo palčeve”, rekao je on.

Šta nam drugo preostaje, čujete kako drugi kažu. Zapad je postao deo problema.

Oslobađanje Avganistana od stranaca je najrezonantniji slogan talibana. Ustav osmišljen za monokulturnu demokratiju nikada neće funkcionisati u plemenskom društvu. U svakom slučaju, kao što je pokojni Ričard Holbruk jednom sarkastično primetio: „Neprijatelj je Al Kaida u Pakistanu, pa zašto se onda mi borimo protiv talibana u Avganistanu?”

Iako je vojno povlačenje uvek bilo neminovno, uvek postoje načini da se ono izvede.

Ubijanje par hiljada talibana više neće ništa promeniti. Ne, Zapad duguje i Avganistanu i svojim sopstvenim snagama da napregne sve snage u potrazi za političkim rešenjem.

Hilari Klinton obećala je još nedavno, kada je najavila političko “pojačanje”, da će unaprediti pomirenje u Avganistanu i angažovanje suseda u potpisivanju mira.

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom