Uncategorized

Prof. dr Mila Alečković Nikolić: Svaku očajničku želju da se skinu lanci nazvaćemo „ekstremnom“, a sve što je ponizno zvaćemo „slobodnim“

Izvor: Standard

Poslednje utočište velikog pljačkaškog monopolističkog globalizma, koji dotira i pridržava i za nogu i za ruku elektronske medije (oni drugi su već mrtvi) invalidnih provincija čije javno mnjenje predstavlja samo dijalektički odraz naredbi velikog Levijatana – jeste rat pojmovima i rečima. Svi psiholozi znaju da je on prvi i najvažniji stepenik, takoreći predvorje svakog rata i da svaki rat počinje gaženjem tog lingvističkog uspona, ako izuzmemo gluvoneme činioce koji ratove nisu ni vodili. Unošenje pometnje, zbrke, relativnosti i nejasnih logičkih granica odvajkada prati svaki pokušaj da se pozicioniraju sukobljene vojske, a posebno stajaće vojske sa doktrinom „nula mrtvih“ u dvadeset i prvom veku. Već u kineskih 36 drevnih strategija psihološkog ratovanja, jezik , i psihološka analiza su imali veliku ulogu.

Dva su glavna načina na koje pojmovi i reči mogu da pomognu uspostavljanju „nove stvarnosti“, koja se u politici, kao i sve drugo, prosto planira, projektuje i gradi. Onaj manje precizan, a možda i manje inteligentan način sastoji se u tome da se jasna granica između važnih pojmova izbriše ili da se unese neizvesnost i pometnja koji stvaraju uslove za psihološko stanje ambivalencije, neodlučnosti, zbunjenosti čekanja ili strepnje. Drugi, radikalniji način jeste potpuno obrtanje postojećeg značenja u „kontrarno“, odnosno svesno, namerno i uz predumišljaj zamenjivanje određenih suprotstavljenih smislova, čime se bolesnicima na silu menja ili zamenjuje identitet. Prvi postupak je na neki način aproksimativan, on se kao tihi ubica nečujno šunja iza leđa svojih žrtava i „novu stvarnost“ ostvaruje u etapama, tj. delovima, tako da žrtva nož u leđima oseti tek kada je već iskrvarila. To je ona metoda „postupnosti nepopularne, neželjene mere“, koju u svojih deset strategija manipulacije i silovanja masa opisuju Noam Čomski ili Sergej Čakotin. Recimo da ovde kao primer može da posluži postupno i strpljivo „jezičko odvajanje“ srpskog od crnogorskog „naroda“, bolje reći sečenje srpskog naroda na dva dela kroz blage, brižne i osećajne rečenice i izjave koje su u tadašnjoj Jugoslaviji mogle da se čuju već 2000. godine pa nadalje. To su izjave tipa: „Srbi i Crnogorci su dva najbliža naroda, dva najsličnija naroda, dva bratska naroda“ itd. Psihološki akcenat je, naravno, bio isključivo na reči „naroda“, ali se rasecanje istog etničkog bića anesteziralo rečima – najbliži, najsličniji, bratski itd. Ovo je bio veoma vidljiv i primitivan, vrlo rudimentiran oblik veštačkog stvaranja nove pojave, koja se prvo dobro „primila“ i „posadila“ u našem načinu govora, a zatim smo neopaženo zaključili da ona odgovara i nekoj „stvarnosti“.

ROTŠILD LEVO, ROKFELER DESNO, A ZADNJICA POZADI

Međutim, mnogo manje naivan i mnogo manje vidljiv, mada dosta radikalniji oblik psihološkog rata rečima nastao je odavno kada je počela jezička, odnosno pojmovna zbrka na liniji „levo-desno“. Ovde je u startu bila u pitanju potpuna zamena oba smisla. Budući da nikad i niko nije mogao tačno da definiše šta je levo, a šta desno, i da je jedina moguća definicija levog i desnog samo ona koja ove pojmove određuje u odnosu na naše telo (u psihologiji razvoja percepcije, pojmova i svesti ovaj fenomen je poznat, a odlično su ga opisivali Žan Pijaže i Pjer Greko), te dve reči bile su inače zgodne i sudbinski predodređene za veliku zbrku. Tako je Smutnja i počela. Ona traje već veoma dugo i, začudo, nije proizvod samo naše palanke, već čitavog globusa. Svuda u svetu shvaćeno je da je geometrija, odnosno topologija levog i desnog izrazito plodna za veliku taktiku falsifikovanja političkog sadržaja levog i desnog puta, koja traje decenijama. Dakle, ništa novo.

Budući da je ugojenim evropskim službenicima obla zadnjica na koju god da su se stranu okretali uvek bivala pozadi, ovu anatomsku datost nisu mogli da izmene, ali su ubrzo shvatili da je njihovo okretanje na razne strane ili ukrug veoma lako, podesno i da ono najbolje menja značenja levog i desnog, a da im se ni stomaci, niti zadnjice tom prilikom bitno niti sužavaju niti menjaju. I upravo taj mali ljudski čin okretanja prema zovu napunjenog stomaka i zemljine teže, koja je ovakvim bićima onemogućavala veće uzdizanje uvis, odlučio je da topologiju levog i desnog u odnosu na ljudsko telo proglasi nakreativnijom disciplinom političkog kruženja i menjanja idejnih pozicija prema telesnim potrebama. Ljudska fiziologija sada je bila u prilici da ponovi veliko antiptolomejsko otkriće i da i ona najzad uzvikne: E pur si muove!

Tako su već vrlo rano politički pojam „levog“ i pojam „desnog“ prestali da znače bilo šta određeno, odnosno prestali da išta znače, a postali su varijable fizioloških parametara kao što su apetit, obim želuca i varenje. Zato je čitava ideologija bivših vekova od Ideje padala slobodnim padom do položaja sedišta u francuskom Konventu, a od položaja poslaničkih sedišta do prostog okretanja ljudske zadnjice kao najsvesnijeg dela čovekovog političkog izbora. Zadnjica je uvek znala šta joj treba i gde „treba“ da bude levo, a gde desno, a zemljina teža joj je obezbeđivala da ostane dosta nisko kako ne bi dolazila u duhovna iskušenja.

Ali ovo bi sve u Evropi odavno bila ispričana teorija iz aneksa „psihologije potreba“ za prvu i drugu godinu studija da se u Srbiji nisu stvorili novi branioci novih ideja koji su u igru ponovo uveli najveću Silu, najveću batinu, ili boga Jahvea kao najvećeg „levičara“. To da u svetu odavno imamo samo jedan izbor, onaj između Rotšilda i Rokfelera (jedan je levo, a drugi desno i obrnuto) i to da su svađe u ovoj kategoriji odavno porodične svađe izneverenih rođaka, svetskih devera, snaja ili svekrva, takođe smo znali. Zar se i Marks svojim umom i snagom nije bacio ulevo, kada mu je bogati rođak odbio novčanu pozajmicu iako je on imao dovoljno umne snage da ovaj trivijalni motiv sam zabašuri i zaboravi, a da ga njegovi izbezumljeni revolucionarni sledbenici nikad ne dosegnu. Ali šta to danas znači Rotšildovoj praunuci, kad se romantično zaljubi u Rokfelerovog unuka, a oboje se skromno „skuće“ i odluče da finansiraju evropsku „socijaldemokratiju“, ili „narodnjački tor“? Naravno, ništa. Svi oni znaju da zlatnici dolaze samo iz jedne bračne noći i sreće koja i sama počiva na zlatu i dijamantima (a ovi, naravno, na ratovima), i ko bi sada tu sreću mogao da raskine ili dovede u pitanje njenu iskrenost da se održi, kada su mladenci utisnuli žig u svaki komad zajedničkog nakita? Jer, kada se uzajamno orode Rotšild i Rokfeler, nema više te političke ideje koja će njihovu ljubav moći da raskine. I onda ta velika svadba dođe iz Rima do srpskog sela, a prosti seljani počnu da se dele na to kome je simpatičnija mlada a kome mladoženja. Tako je, u stvari, u Srbiji i nastala čitava politička scena. Tako su danas sve srpske političke stranke opredeljene ili za mladoženju ili za mladu, a oni umniji ipak se vraćaju sili ljubavi koja ih je spojila i koja će kazniti njihov ne daj bože razlaz. Ta sila je bog Jahve.

ZBOG LEVE BOMBE NATO, DESNO OKO DATO

I tada ti inteligentni pastiri ljubavi, kao jedan Radio koga je, kao što svi znaju, a Francuzi su o tome dosta i pisali, 1968. u Pragu osnovala CIA, s pravom uvide da su i mlada i mladoženja i njihovi brojni simpatizeri u Srbiji slabi, ali je zato jak Jahve koji čuva njihov bankarski brak od raspada. Zato oni s pravom zaključe da su svi koji su protiv NATO sile „ekstremni“ (desni ili levi, sad, svejedno, mada lepše zvuči „ekstremno desni“), a svi koji Jahveu žrtvu redovno prinose da su borci za slobodu jer samo Jahve i može da odobri slobodu. Jahve ne može da da slobodu mladencima da se razdvoje, to nikako. Ali, ako mu se redovno prinose narodi i geografije na žrtvu, on može da podari slobodu podanicima i dopusti im da uđu na dvor mladenaca ili u neki može biti „klub ili lobi“, kako se to laički sada kaže, a na koji mladenci gledaju blagonaklono.

Tako smo preko ovih medija saznali da su sve anti-NATO organizacije u Srbiji „ekstremna desnica“. Doduše, Slobodni Radio nije znao da objasni da li su pokreti koji su protiv NATO desničarski zato što je Nato ideološki levo ili prosto zato što se isti nalaze u Srbiji, koja je, kad gledamo dvodimenzionalnu kartu, cela desno u odnosu na Ameriku? Radio, pretpostavljamo, nije čuo ni to da su i u Americi i u Evropi gotovo sve anti-NATO organizacije nominalno levica, odnosno da sebe barem tako žele da nazivaju.

Tako danas u Srbiji preko medija, koji su se pretvorili u ljubavne glasnike velike ljubavi između Rotšilda i Rokfelera, saznajemo da je svako ko se suprotstavio bombardovanju u bilo kom delu sveta u stvari „fašista“ i „ekstremni desničar“ a onaj ko je taj bes Jahvea na vreme odobrio taj se upisao u propovednike fariseja i demokrata. Jer bes Jahvea je najveća sloboda, to znaju njegova deca kojima je On dozvolio da prema zovu svog stomaka biraju stranu sveta i ideja, i zašto bi oni svog boga oca, kastracionog oca, ubili, kako je to pogrešno zamišljao Frojd? Nema tu nikakvog oceubistva, naprotiv, ti agenti slobode šire dalje kastracioni strah kao najveće jamstvo dobročinstva i demokratije. Demokrate su oni koji na vreme uguše Jahveov gnev („Nećete valjda da ratujete protiv NATO?“), koji mu se poklone i obećaju novu žrtvu (jeste da su se ljubili i slikali sa pukovnikom na proslavi Libijske revolucije, ali, kada je došlo vreme da Gadafija prinesu na žrtvu, tu više nije bilo razgovora niti neposlušnosti). Dokle god Javhe spaljuje i odnosi druge, zašto bismo se opirali, misle oni, ubeđeni da na njih red nikad neće doći, jer su dobri, ponizni i poslušni. Oni znaju da je Jahveova osveta strašna i da demokratija mora da je uvaži. „Pa, nećemo valjda protiv sveta?”, pitaju pobunjene robove koji bi da pobegnu u pustinju i sakriju se među prve hrišćane da ne bi više morali da žrtvuju žive ljude. Ali, avaj! Ne dozvoljavaju taj beg demokrate jer znaju da je prinošenje žrtava najbolja demokratska zaštita. Uostalom, NATO konvertirana mržnja prema hrišćanstvu ogleda se najbolje u samom nazivu „Milosrdni anđeo“. Kada đavo sebe nazove anđelom, to je samo očajna želja da ga sahrani.

Tako saznajemo da su danas u Srbiji „ekstremisti“ oni koji se izjašnjavaju protiv žrtve ljudi i naroda, bacanja uranijuma i napalma, dok umerene demokrate znaju da se žrtva mora dati. Ali ta žrtva je daleko veća i krvavija od „meke trgovine“ Monteskijea. To je prava paganska krvava žrtva. Ko traži zemlju, dobiće je, ko traži ljude, dobiće ih, ko traži blago, dobiće ga. Ko traži žrtvu buduće naše dece u dugovima po svakoj glavi, i to će dobiti. Kad NATO poleti da spaljuje geografije i narode, demokratski fariseji se primire, kleknu i čekaju, jer će svaki pohod sile njima doneti po zlatnik. Nije li mladenački kum Soroš na pitanje kada ste najviše novca zaradili ponosno odgovorio: „Onda kada je krv tekla ulicama“.

Ako NATO uspe da sravni gradove i sela, ubije i spali stada, podanici se raduju zajedno sa njim, potkazujući i pokazujući prstom na „ekstremiste“ i otpadnike. Jedna je svetska farisejka posle linčovanja vođe Libijske revolucije (odnosno davne libijske pobune robova) pokušala da parafrazira čuveno „veni, vidi, vici“, ali ni njoj Jahve nije dao istinsko obrazovanje, pa je to neuko prevela u: „došli, videli, on umro“. Na njenom licu sijala je u tom trenutku neizmerna sreća Jahveovog roba, navijača NATO sile i zlurade sreće iz vremena od pre pojave hrišćanstva. Pagani su potom igrali i na grobu žrtve, igrali su na pukovnikovom grobu i pevali pesme u slavu i milost Velike NATO Sile. Oni su se odavno identifikovali sa agresorom i primili osobine onoga ko ih tlači jer su shvatili da će tako preživeti i moći da, kada na njih dođe red, i oni kažnjavaju i ponižavaju druge. Oni će biti novi kapoi u NATO logorima, oni će slušati vrhovnog gospodara, padaće u trans kad On naredi i izvršavati svaku njegovu želju fizičke sile i gromova.

Srbija je danas puna „ekstremnih desničara“, kažu NATO mediji, kao, recimo taj Radio koji je 1968. godine osnovala CIA da Evropu oslobodi od levog komunizma i koji u svojim analizama sa žaljenjem konstatuje da u Srbiji nema levice jer su, za ove „analitičare“ levica samo Rotšild i NATO sila. Ne znaju kako da nazovu „ekstremističko“ roblje koje beži u pustinju od gromova i prinude neumitnih i neumoljivih oluja. Ali reč „ekstremni“ je začin koji je od neukusnih špageta začas napravio neki ukus ili, bolje reći, to je onaj dodatak koji osuđujemo jer jedino njega možemo da prepoznamo, jedino on ima neki ukus u jelu čija je politička sadržina bljutava smesa. Ako u opredeljenjima ljudi nađemo bilo kakav ukus, treba to odmah osuditi i ubiti. Budući da su i „levu“ i „desnu“ stranu sveta podelili Rotšild i Rokfeler, nama smeta samo pridev „ekstremni“ jer on označava one koji nisu ušli u brilijantski porodični prsten brušenih demokrata. „Ekstremisti“ su u stvari odbačena svetina jurodivih nakaza koja nije pozvana na svadbu mladenaca. To su oni koji nikad ne mogu da priđu trpezi, da uđu u diplomatiju, ili da odu na molitveni doručak, ili da obeduju sa sledbenicima srećnog para. Za njih nije predviđena demokratija jer su oni isto što i varvari u odnosu na građane Rima, samo sa još mnogo manjim pravima nego ovi prvi, jer je Rim bio isuviše slobodan za današnje NATO carstvo.

Svaku očajničku želju da se skinu lanci nazvaćemo „ekstremnom“, a sve što je ponizno zvaćemo „slobodnim“. Tako ćemo u psihološkom jezičkom ratu u duše ljudi opet ugurati pelcer šizofrenije, oslabićemo njihov prirodni imunitet i slomićemo njihov identitet. A ta buduća gomila skuvanih rezanaca bez identiteta i ukusa postaće „potrošači“ i konzumenti čija ćemo „prava“ štititi ako budu hteli da kupuju. Ako nemaju ništa i siromašni su, usadićemo u njih osećaj krivice zato što nemaju (niste sposobni, ko vam je kriv) a, ako umeju da obrću dukate, ugojićemo ih pa će i njima levo i desno postati samo koalicioni dijalektički odraz i preteg stomaka. One druge ćemo vijati kao vešce i veštice, ekstremiste, otpadnike i marginalce, suditi im i polako im oduzimati pravo govora („govor mržnje“). Daćemo im dosta zabave kako bi ih ugušilo „društvo spektakla“ (Gij Debor). Umorićemo ih beskorisnim informacijama i reklamama, obraćaćemo im se kao debilnoj deci kako bismo ih spustili u „regresiju“ bez kritičnosti, hrabrićemo mediokritete a ignorisati inteligentne. Na televizije ne treba zvati one koji umeju nešto da objasne, već samo one koji se muče ili su sluđeni. Slaćemo im lažne ekonomske račune da imaju čime da se bave bez ostatka vremena. Depolitizovaćemo ih tako što ćemo im objasniti da je politika kupovina iz levog i prodaja u desni izlog. Posle toga niko više neće ni pitati šta je „levo“, a šta „desno“.

Samo u toj šizofreniji je i moglo da se dogodi da jedan provincijski mega-lumen sebe proglasi za rektora „NATO-Atlantsko-Crvenog Univerziteta“, prostora koji je postao centar NATO alijanse u Srbiji, a gde se ujedno studentima priređuju „performansi“ o Če Gevari, koga je kapitalizam odavno zalepio na sve majice i gaće.

Ko napadne na levičarski orijentisano zlatno tele, koje odavno više nema šarm Ostapa Bendera, a pogotovo ko nasrne na levičarski orijentisanu vojnu NATO silu, taj će morati da plati globu u zlatu koga nema i tada će osveta združenih Rotšilda i Rokfelera biti potpuna.

Tako se krug slobode i normalnog ljudskog bića zatvara i nastupa smrt.

Naravno, tek sada može da postane jasno kako su ikad mogle da se razlistaju neke bolivijske ili srpske šume ili kako mogu da postoje branioci nekakvih barikada. Nasilje prosto rađa nasilje. Ko poveruje da je zemlja sa najvišim životnim standardom u Africi, gde je stanovništvo živelo bolje nego u brojnim kvartovima Londona, a koja je danas, posle intervencije NATO levičara ostala bez tekuće vode, na putu izgradnje i slobode, taj je, prirodno, već sam od sebe umro.

Oni drugi, preživeli, neće se više osvrtati na psihološki rat igre reči i pojmova i odbaciće strah od svakog jezičkog etiketiranja.

„Evolucija“ od potpuno prljave ka čistoj vodi biće teško moguća. To će pre biti pucanje luka i početak opet neke revolucije, kao u mitu o večnom vraćanju istog, revolucije koja će, s one strane i „levog“ i „desnog“, od gađanog severa do pogođenog juga, od porušenih mostova do ozračenih ljudi, od prodatih fabrika do kupljenih ljudskih organa, od prvog do poslednjeg čoveka izbačenog s posla, skupiti novu središnu i vertikalnu narodnu snagu.

Prof. dr Mila Alečković Nikolić predaje na Akademiji za diplomatiju i bezbednost

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom