Izvor: H-Alter

Tunis: Nitko nije predvidio da bi socijalni protesti što su počeli 17. studenog samospaljivanjem nezaposlenog dvadesetšestogodišnjeg Mohameda Buazizija sa univerzitetskom diplomom u džepu, u provincijskom gradiću Sidi Buzeid, mogli pokrenuti općenarodnu lavinu osporavanja autokratskog režima predsjednika Zin Al-Abidin Ben Alija.

Događaji u Tunisu su u petak poprimili neočkivani obrt. Nitko, a pratio sam prethodnih tjedana vijesti i komentare poznavalaca prilika u ovoj sjevernoafričkoj zemlji, nije predvidio da bi socijalni protesti što su počeli 17. studenog sa samospaljivanjem nezaposlenog dvadesetšestogodišnjeg Mohameda Buazizija sa univerzitetskom diplomom u džepu, u provincijskom gradiću Sidi Buzeid, mogli pokrenuti općenarodnu lavinu osporavanja autokratskog režima predsjednika Zin Al-Abidin Ben Alija (u francuskoj transkripciji Zine Al-Abidine Ben Ali). Negdje oko 20. istog mjeseca su protesti zahvatili druga naselja tuniske siromašne unutrašnjosti., a 24. i Sfaks, drugi najveći grad.

Počele su pristizati vijesti o brutalnoj policijskoj represiji. Množili su se brojevi ubijenih i izranjevljenih. Svako je novo ubojstvo bilo uvod u nove proteste, ne samo protiv neprihvatljih troškova osnovnih životnih namirnica, nezaposlenosti i opće korupcije vladajuće vrhuške, već i protiv policijskog režima i samoga predsjednika Ben Alija. 28. su nemiri zahvatili i glavni grad. Snage sigurnosti su po ulicama batinama i suzavcem rastjerivale demonstrante, dok su policijski snajperi pozicionirani po krovovima branjenih državnih institucija pucali pravim streljivom. Broj mrtvih i ranjenih se množio. Negdje poslije Nove godine nemirima su bila zahvaćena i neka turistička naselja na obali. U razvikanom Hamametu su demonstranti provalili u više ljetnikovaca režimskih mogula. Turističke agencije su počele sa evakuacijom inozemnih gostiju.

Ben Ali se nije oglašavao do početka prošloga tjedna, a onda je preko državne TV mreže za nerede okrivio “vandale, teroriste i ekstremističke elemente iz inozemstva”, s kojima će se država “odlučno obračunati”. Izrazio je “duboko i veliko žaljenje” zbog nevinih žrtava. Tvrdio je kako je snagama sigurnosti naredio pucati isključivo u samoobrani. Obećao je otvaranje 300.000 radnih mjesta u slijedeće dvije godine i zapošljavanje svih sveučilišno obrazovanih. Sve su škole i fakluteti do daljnjega zatvoreni. U srijedu je u drugom TV nastupu objavio smjenu ministra unutrašnjih poslova, po njemu odgovornog za prekomjernu upotrebu sile. “Vandale i teroriste” više nije spominjao. No ni to nije smirilo situaciju.

Generalna unija tuniskih radnika (UGTT), inače filijala vladajućeg Ustavno-demokratskog saveza (RDC), se neočekivano aktivirala i pozvala svoje članove na generalni štajk. U četvrtak se pred zgradom ministarstva unutrašnjih poslova okupila masa od nekih desetak tisuća demonstranata. To više nisu bili kao u ranijim protestima samo mladi ljudi, već i mnogi pripadnici srednjih slojeva, i prvi puta, brojne žene. Jedan je strani novinar primijetio kako ih je malo bilo zamotano u islamske marame. Boljestojeći građani ove desetomilijunske zemlje su tako manifestirali solidarnost sa stanovnicima ekonomski zapostavljene unutrašnjosti. Demonstranti su ispred kordona policije, nosili i uzvikivali antirežimske parole, izmedju ostaloga tražeći “kruha i vode” i “odlazak” Ben Alija. Rastjerani su suzavcem i gumenim mecima. No protesti su se proširili po susjednim ulicama, gdje su bande lopova, a tvrdi se i maskiranih specijalaca, razbijale izloge i pljačkale radnje. U noći izmedju četvrtka i petka se navodno pucalo po predgrađima. Francuski novinari su saznali kako je smijenjen šef generalštaba Rašid Amar, jer je navodno bio „premekan” prema demonstrantima.

U petak poslije podne, u svom trećem TV nastupu, Ben Ali je objavio kako je u cijeloj zemlji uvedeno izvanredno stanje i u samom Tunisu policijski sat od osam sati uvečer do pet i trideset ujutro, kako ne namjerava mijenjati ustav da bi se poslije dvadeset i tri godine vladavine ponovo kandidirao za novi predsjednički mandat 2014. (napunio je sedamdeset i četiri godina života), iako to od njega traži RDC, kako je raspustio parlament i vladu. Prema njemu, prijevremenoi parlarmentrni izbori će biti održani u roku od slijedećih šest mjeseci. Zadužio je svog premijera Mohameda Ganušija (Gannouchi u francuskoj transkripciji), sastaviti novu vladu koja će pripremiti te izbore. Svima koji su pratili ovaj Ben Alijev nastup je izgledalo kao da on još uvijek kontrolira situaciju.

Kasnije se iz predsjedničke palače preko iste državne TV mreže naciji obratio Ganuši. Uz njega su stajali prerdsjednici oba doma parlamenta. Pročitao je izjavu u kojoj je rečeno da on, “zbog privremenog inkapacitiranja predsjednika republike, a sukladno članku 56 Ustava”, on “privremeno preuzima vlast”. Pozvao je Tunižane “svih političkih opredjeljenja i regionalnih pripadnosti da u ovim teškim trenucima pokažu patriotizam i jedinstvo”, kako bi se zemlja “vratila u normalu”. Prioritetni zadatak je “uspostavljanje mira i stabilnosti”. Najavio je da će se već u subotu sastati sa predstavnicima političkih stranaka sa ciljem “sastavljanja vlade koja će, kako se nada, odgovoriti očekivanjima”. Ubrzo se proširila vijest da je Ben Ali otputovao iz zemlje, ali se nije znalo kuda. Kasnije je državna novinska agencija priopćila kako je prije svog odlaska dekretom imenovao Ganušija za “privremenog predsjednika”.

Nagađalo se da se Ben Ali avionom uputio prema Francuskoj, odakle je iz ministarstva vanjksih poslova prvo stigao demanti da je takav zahtijev pristigao, a kasnije puštena vijest da mu je iz Sarkozijeva kabineta priopćeno kako “nije dobrodošao”. Nagađalo se da je avion pokušao dobiti dozvolu slijetanja u Italiji, a spominjala se i Malta. Kasnije je javljeno da mu je dozvoljeno kratko zadržavanje na Sardiniji, radi preuzimanja dodatnog goriva. Uprkos policijskoh sata, narod je na ulicama Tunisa počeo slaviti, no javlja se i o protestima protiv promocije Ganušija. Konačno su Saudijci u subotu objavili da je avion stigao na aerodrom u Džedi: “Vlada Saudijske Arabije je na tlu kraljevstva prihvatila predsjednika Zine Al-Abidine Ben Alija i njegovu obitelj, imajući u vidu izvanredne okolnosti kroz koje u ovom trenutku prolazi tuniski narod”. Saudijci su i ovoga puta postupili isto kao i sa ugandskim diktatorom Idi Amin Dadom i sudanskim močnikom Džafarom Numeirijem, kojima su također poslije njhova svrgavanja pružili gostoprimstvo.

U međuvremenu je u Tunisu zasijedao Ustavni sud i proglasio mjesto predsjednika “upražnjenim” (ne “privremeno” kako je Ganuši tvrdio). Presudio je da sukladno ustavnom članku 57. funkciju privremenog šefa države preuzima predsjednik Donjeg doma parlamenta Fued Mebazaa (taj se stajao pored Ganušija kada je ovaj prethodno objavio kako je preuzeo taj položaj). Tako je Tunis u svega 24 sata dobio svog trećeg predsjednika. Sud je naglasio da se izbori za novoga predsjednika moraju održati u propisanom roku od 45-60 dana. Očito je da su i sami menadžeri započete tranzicije zbunjeni brzinom dogadjaja i da se prilagođavaju u hodu.

Mebazaa je potom u parlamentu, u prisustvu predsjednika Gornjeg doma i zastupnika oba doma, položio ustavnu zakletvu. Rekao je da je zadužio premijera Ganušija formirati “vladu nacionalnog jedinstva”, o čijem će sastavu “sve stranke, uključujući oporbene, biti konzultirane”, jer “svi Tunižani, bez izuzetka, moraju imati pristupa političkom procesu”. 78-godišnji Mebazaa je, kao i Ganuši, kadar Ben Alijeva režima. Bio je član Političkog biroa vladajućeg RDC-ea. Možda je ovo “vraćanje” Ganušija na položaj premijera uprličeno kako bi mogao biti kandidiran za budućeg predsjednika?

Situacija u gradu se međutim nije smirila. U blizini ministarstva unutrašnjih poslova došlo je do puškaranja između snaga sigurnosti (nije jasno da li policijskih ili vojnih) i nepoznatih napadača. U predgrađima se nastavljaju pljaćke. Vojnici sa oklopnim vozilima su preuzeli pozicije ispred nekih državnih ustanova. Blokirali su i važnije gradske prometnice. Iz pritvora je oslobođeno više oporbenih prvaka. Javlja se o hapšenjima nekih prokazanih članova šire obitelji druge Ben Alijeve supruge Leile Trabelesi. Tvrdi se da su članovi tog klana, vezama sa vlašću, korupcijom i mafijaškim operacijama, uspjeli steći kontrolu nad pola tuniskog gospodarstva. No, neki među njima su se na vrijeme sklonili u inozemstvo. Jedan među njima, kojem to nije pošlo za rukom, izvjesni Imed Trabelsi, inače viđeni tajkun, napadnut je od gomile, ranjen nožem i podlegao ranama. Javlja se i o napadima i paljevinama više bankarskih filijala u vlasništvu klana.

U samom su Tunisu u subotu i nedelju nastavljeni neredi. Po noći je odjekivala pucnjava. Na glavnom željezničkom kolodvoru je izbio požar. Opljačkan je i zapaljen supermarket Ariana na sjeveru grada.

U monastirskom zatvoru, u priobalnom ljetovalištu, došlo je do pobune i izbio je požar. U lokalnu bolnicu su dopremljena 42 leša. Zatvorenici su pobjegli ili pušteni iz još tri druga provincijska zatvora. Vlasti su iz zatvora u Bizerti pustile na slobodu sve političke zatvorenike.

Domaće i međunarodne križaljke

Sada je izvjesno da Ben Ali nije dobrovoljno napustio zemlju. Ukrcan je u avion na aerodromu Kartaga-Tunis, kojega je vojska bila blokirala, zatvorila za promet i zabranila sve letove u zračnom prostoru zemlje. U subotu, kada je potvrđeno da je bivši predsjednik stigao u Saudijsku Arabiju, aerodrom je ponovo otvoren. Ponovo su otvorena i dvije druge zračne luke. Nastavljena je evakuacija blokiranih stranih turista.

U samom gradu Tunisu vojska je počela preuzimati od omražene policije održavanje reda. Bila je izvedena na ulice još po Ben Alijevu naređenju, ali se nije kompromitirala pucanjem na demonstrante. Demonstranti su tražili razoružavanje policije, posebno žandarmerijskih specijalnih jedinica i predsjedničke garde. Tvrdi se da je komandant garde, general Ali Seriati, uhapšen. No, nije jasno da li je garda razoružana, niti da li su policija i žandarmerija “kolabirale” kao što neki tvrde. U više odvojenih sukoba između demonstranata i policije, vojnici su branili demonstrante. Grad nadlijeću vojni helikopteri, a po gradu se rasporedjuju vojne jedinice.

Vidim iz nekih komentara da je vojska po svoj prilici bila iza promocije Ganušija. Taj se 69-godišnji ekonomista i tehnokrata, na premijerskom položaju od 1999. godine, nije okoristio svojim položajem za zgrtanje bogatstva. Kažu da nema političkih ambicija i da je još prije par godina pokušao preuzeti položaj u jednoj međunarodnoj banci. Iako nepopularan, kao i ostali prvaci bivšeg režima (bio je istovremeno potpredsjednik vladajućeg RDC-ea), poznata je faca u tuniskoj javnosti i vjerojatno je zbog toga izabran za frontmana režima koji se pokušava prestrojiti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Vojne diktature nisu više na dnevnom redu u arapskom svijetu i Africi, međutim većina “civilnih” režima na tim prostorima opstaje uz oslanjanje na oružane snage i policiju. U mnogim slučajevima civilne su vlasti samo fasada iza koje stoji vojni establishment.

Rekao bih da je “greška” Ben Alija, koji je počeo karijeru kao profesionalni vojnik, što je primat dao policiji, ne samo zbog “održavanja reda”, već i stvarajući protutežu vojsci. Uzgred, podsijećam, da je Ben Ali, tada na položaju premijera, u beskrvnom državnom udaru 1987. godine, smijenio senilnog Habiba Burgibu, prvog predsjednika nezavisnog Tunisa. Ostarijeli je Burgiba bio izgubio kontakt sa stvarnošću, s njime je manipulirala njegova je supruga Vasilisa sa svojim korumpiranim klanom. Za opstanak režima ih je trebalo maknuti. Ben Ali je to učinio uz podršku vojno-sigurnosnog aparata. No, na kraju ga je zadesila ista sudbina. Postao je smetnjom koja je uklonjena.

Iz scenarija “transfera” Ben Alija u Saudijsku Arabiju ne bih isključio ni blisku koordinaciju sa francuskim obavještajnim službama. Ben Ali je bio, uz marokanskog kralja, najbliži francuski saveznik među arapskim šefovima država. Usko je surađivao i sa Amerikancima u njihovoj “borbi protiv terora”. U zapadnim se prijestolnicama njegov režim smatrao branom protiv “islamsko-fundamentalističke opasnosti”. Nije im smetalo što je ovaj, uz odlučni obračun sa tuniskom islamističkom oporbom, strankom Al-Nahda (procijenjuje se da je nekih 6.000 aktivista ove stranke svojevremeno pohapšeno), ovaj potpuno marginalizirao sekularnu opozicije, i praktično onesposobio organizacije civilnog društva.

Svjetska banka i MMF su hvalili tuniski model neoliberalnog kapitalizma, zatvarajući oči pred njegovim očitim lopovskim karakterom. Tunis je sa svojim jeftinim paket-aranžmanima u poslednjem desetljeću postao i omiljenom destinacijom europskih srednjih slojeva, tako da je i u tom pogledu bio koristan. Znakovito je bilo što u više od dva desetlijeća Ben Alijeve diktature ni zvanični Pariz niti Washington, koji jako brinu o ljudskim pravima i demokraciji u Rusiji, Iranu, Kini, Sudanu ili Zimbabveu, nisu našli ništa javnoga zamjeriti svojim tuniskim saveznicima. Franuski predsjednik Sarkozy se prvi puta oglasio, poslije odlaska Ben Alija u saudijski egzil, sa izjavom kako je u Tunisu “pobijedila demokatska volja naroda”. Distancirajući se od svog do jučer omiljenog diktatora, francuske su vlasti obznanile kako njegove tri kćeri koje su tu ranije pristigle samo na “proputovanju” i kako su novčani depoziti obitelji u francuskim bankama “zamrznuti”. Istovremeno se u tisku protura teza kako se u Tunisu dogodila “revolucija jasmina”, slična t.zv.obijenim kvazi-revolucijama u Istočnoj Europi.

Obamina administracija, koja u ime stabilnosti na Bliskom istoku i „borbe protiv terora” podržava autokratske arapske režime, bila je nešto ažurnija. U petak je Obama izjavio kako se „divi herojstvu tuniskog prosvjednika”. Državna tajnica Clinton, koju su ovi dogadjaji zatekli u Kataru je pak bila nešto nijansiranijom, rekavši da se SAD „ne opredijeljuju između strana u sukobu”, ali je tomu dodala kako bi arapski lideri, ne spominjući nikoga poimenično, „trebali pristupiti reformama i eliminirati korupciju, bez oslanjanja na represiju”.

Arapske reakcije

Ogromne socijalne razlike, mlado i bolje obrazovano stanovništvo bez perspektive boljeg života i zapošljavanja, skupoća osnovnih životnih namirnica, korupcija vladajuće elite i brutalnost represivnog režima, uvjeti su što su pokrenuli lavinu protesta u Tunisu – prisutni su i u drugim arapskim zemljama, u nekima čak akutnije nego u samom Tunisu. Do malih, ali znakovitih manifestacija solidarnosti sa Tunižanima, koje su se okrenule protiv vlastitih autokratskih režima, došlo je u Alžiru, Maroku, Egiptu, Jordanu, Bahreinu i Jemenu.

Prateći preko internet portala i televizije vijesti i razvoj događaja u Tunisu, jednako frustrirani mladi ljudi, akrivisti nevladinih organizacija, i nekih oporbenih stranaka i grupa, su shvatili da uz narodnu podršku mogu eventualno prisiliti vlastite vlade na uzmicanja, koncesije i reforme, što im nije bilo moguće ostvariti na ritualnim i redovito namještenim izborima. Njihovi vlastodršci su isto tako shvatili da su ranjivi. Pokušavajući preduprijediti eksplozije narodnog nezadoviljstva u Maroku su povećane državne subvencije za žitarice i brašno; u Alžiru je prdsjednik Buteflika naredio smanjenje cijena životnih namirnica; u Libiji su preko noći ukinute sve takse i carine na uvoz prehrambenih proizvoda; u Jordanu su, poslije protesta u više gradova, ponovo uvedene subvencije za plin što se troši u domaćinstvima i za hranu, koje su bile ukinute prije godinu dana.

Možda je egipatska situacija najsličnija tuniskoj, prije nego što je tamo došlo do pobune, no ovdašnje vlasti imaju vlastito neprijatno iskustvo sa „pobunama gladi”. Kada je predsjednik Sadat, tamo negdje sedamdesetih, slijedeći preporuku MMF-a, ukinuo subvencije, došlo je do masovnog revolta i poslije tri dana je morao reterirati. Prije tri godine je iz nerazjašnjenih razloga došlo do nestašice subvencioniranog kruha za sirotinju. Za to su bili optuženi nesavjesni privatni pekari čije je usluge država subvencionirala, izbili su neredi i uskočila je vojska, čije su pekare pripremale i distribuirale taj kruh. Od tada su vlasti uvele sustav specijalnih kartica za siromašna domaćinstva, koja im omogućuju pribavljanje po subvencioniranim cijenama određenih kvota kruha, kuhinjskog ulja, šećera, čaja i plina u bocama. Za pokriće tih troškova država izdvaja dvije trećine svog budžeta i time kupuje socijalni mir. No, u posljednje dvije godine je zbog visoke domaće inflacije i općeg rasta cijena hrane na svjetskim tržištima (Egipat je najveći uvoznik među arapskim zemljama, a prvi u svijetu po tonama uvezenog žita i brašna), došlo do prijetećeg povećanja troškova života, što naravno najviše pogađa najugroženije kategorije stanovništva (oko 40 posto!). Kao i u Tunisu nezaposlenost raste, smanjili su se prihodi od turizma i stanjile doznake zaposlenih u inozemstvu. Nezadovoljstvo je veliko. Kada su ovih dana pred tuniskom ambasadom u mojem susjedstvu organizirani protesti, bilo je više policajaca nego demonstranata. Organizatori su bile nevladine organizacije, na ćelu sa Alijansom za promijene, koju predvodi nobelovac Mohamed Al-Baradei. Preko megafona su uzvikivane parole protiv poduže liste arapskih autokrata, uključujući i Mubaraka. Policija je bila neubičajeno pažljiva i izbjegnuto je nasilje.

Ne vjerujem da bi tuniski događaji mogli, kao što neki komentatori predviđaju, neposredno izazvati „domino effect”, serijske narodne pobune u arapaskom svijetu. Ali su upozorenje da je status quo na dulju stazu neodrživ.

U nedelju se situacija u glavnom gradu uglavnom smirila. Vojska je masovno prisutna u centru i na prilazima gradu. Na raskrsnicama su pozicionirani tenkovi i oklopna vozila. Vojnici na brojnim kontrolnim punktovima provjeravaju identitet putnika i vrše pretrese vozila. Grupe vojnika osiguravaju javne ustanove. Iz sjedišta vladajućeg RCD-ea su na ulicu pobacane slike svrgnutog predsjednika. U nekim su predgrađima organizirane samoobranbene grupe, koje štite svoje kvartove od bandi provalnika i lopova. Tu i tamo su se počele otvarati radnje, pa i neke kavane. Škole i fakulteti još nisu proradili. Policijski čas je skraćen za četiri sata.

Doznaje se da je uhapšen Rafik Belhadž, bivši ministar unutrašnjih poslova smijenjen prošle srijede. Uhapšeni su i suprug jedne od kćerki bišeg predsjednika, Salim Šajbub, i njegov nećak Kais Ben Ali.

Javlja se da je premijer Ganuši počeo konzultacije sa oporbenim strankama i predstavnicima civilnog društva radi sastavljanja “vlade nacionalnog jedinstva”, koja bi trebala pripremiti predsjedničke izbore. No, riječ je isključivo o “legalnim strankama”, a ne i “ilegalnoj” islamističkoj Al-Nadha stranci i o Komunističkoj radničkoj stranci Tunisa (PCOT). Osnovane su tri radne grupe: jedna bi trebala sastaviti listu mogućih kandidata za ministarske položaje u budućoj “vladi nacionalnog jedinstva”; drugoj je stavljeno u zadatak istražiti pitanja odgovornosti za krivična djela počinjena u vrijeme sukoba demonstranata i snaga sigurnosti; a treća bi trebala proučiti probleme korupcije. Više oporbenih prvaka, koji su živjeli u prisilnom ili dobrovoljnom političkom egzilu u Francuskoj, je najavilo skori povratak u zemlju.

Prema prvim reakcijama koje prenose strani mediji – mnogi su Tunižani skeptični. Jedan je sveučilišni profesor primijetio kako dogovori novog-starog premijera sa “papirnatom opozicijom” ne vode ničemu. U jednom provincijskom gradu je tisuću manifestanata protestiralo protiv “fingiranih konzultacija”. Blogeri traže hitno održavanje parlamentarnih izbora.

No većina Tunižana, traumatizirana proteklim događajima, se zavukla u kuće isčekujući povratak normalnosti, koja će im uz sigurnost omogućiti nabavku osnovniih životnih namirnica. Oni koji su se usudili izaći u potragu za kruhom, mlijekom i lijekovima se žale da je većina radnji još uvijek zatvorena, a u onim rijetkim što su otvorile cijene su višestruko povećane.

Tandemu Mebazaa-Ganuši će sa kooptiranjem nekoliko dekorativnih oprbenjaka biti teško pribaviti vlastitom tranzicijskom timu, proizašlom iz Ben Alijeva režima, politički kredibilitet. Pobunu protiv diktature nisu predvodile ni legalne niti ilergalne stranke ili nevladine organizacije. Nitko za sada ne može govoriti u ime masovnog ali krajnje fluidnog i heterogenog protestnog pokreta. Opstanak vladajućeg RDC-a, koji nikada nije stekao legitimitet, također može biti preprekom neophodnim političkim reformama.

Bez obzira kako će se režim prestrojiti, još će teže biti oživjeti sada potpuno blokirano gospodarstvo. Privatni sektor, do sada dobrim dijelom kontroliran od udruženih klanova Ben Alijevih i Trabelsija, je kompromitiran i teško će se pokrenuti bez njihova razvlašćivanja. Turizmu, glavnom generatoru prihoda, je nanijet težak udarac. Potencijalni strani investitori će čekati dok se situacija ne razbistri. A buduća će država morati servisirati inozemni dug, osiguravati plaće naslijeđenoj civlnoj i vojno-sigurnosnoj birokraciji i, povrh toga, pokušati smanjiti socijalne razlike, regionalne ekonomske disparitete i otvarati nova radna mjesta.