Uncategorized

Energetski rat u pozadini događaja na severu Afrike, Vadim Vihrov: Gasprom u Sporazumu o deobi proizvoda

Izvor: Fond strateške kulture

Još u aprilu 2008. godine u tajnoj depeši američkog ambasadora u Rimu Ronalda Spolija državnom sekretaru SAD Kondolizi Rajs rečeno je da se ruska energetska kompanija Gazprom previše približila posedovanju većinskog dela u naftnom nalazištu Elefant u Libiji. Ambasador je pozvao na uzbunu jer sa gledišta američkih interesa, tako je rečeno u pismu, „davanje kontrole Gazpromu nad nalazištima u Severnoj Africi značilo bi nanošenje štete naporima EU dase izvrši energetska diversifikacija”.

U telegramu nije rasvetljeno kako bi to širenje spiska izvora evropskih uvoznih energenata moglo da bude korisno za SAD. Najverovatnije je ambasadora Spolija uznemirila mogućnost da ruska kompanija stekne izvor visokokvalitetne nafte u regiji koju je po inerciji kolonijalnih osvajanja Zapad smatrao za sferu svojih isključivih interesa. Da pustimo strance? Nikad! U takvim slučajevima anglo-saksonski model ponašanja na svetskim pijacama i potencijalnim scenama vojno-političkih akcija gradi se vrlo jednostavno. Princip je: ono što je naše to je naše, a ono što vi mislite da je vaše to ćete morati da dokažete („What ours is ours but what is yours is negotiable”).

Amerikanci su se odavno uznemirili. U aprilu 2007. godine Gazprom je sa ENI potpisao sporazum, prema kome je ruski energetski gigant sticao strane aktive od iskorištavanja izvorišta italijanskog koncerna. Posao je u junu 2009. godine stekao potpuni izgled: ENI je predložio Gazpromu da u zamenu za dostupnost rezervama Gazpromovih sibirskih izvorišta gasa Gazprom otkupi polovinu učešća italijanskog koncerna koja iznosi 33,33 odsto u konzorcijumu za iskorišćenje libijskog izvorišta nafte Elefant.

Prema merilima Gazproma, koji poseduje 17 odsto svih svetskih rezervi prirodnog gasa, Elefant baš i ne može da se računa u bajkovito bogato izvorišta. Rezerve nafte koje se iz njega mogu dobiti procenjuju se na 110 miliona tona, pri čemu je maksimalan godišnji kapacitet manji od šest miliona. To nimalo ne spušta vrednost Elefanta: osim prvoklasne sirove nafte, on poseduje sve obavezne komponente za poslovanje jer poseduje sopstveni izvor za dobijanje potrebne energije i infrastrukturu za prevoz nafte do svog terminala na morskoj obali.

TAJNI LIBIJSKI DOGOVORI

Konačan dogovor je postignut u februaru 2011. godine. Baza za učešće Gazproma je Sporazum o deobi proizvoda (SRP). Cena o kojoj se radilo – 163 miliona dolara. Ali došlo je do zapinjanja jer je pred sam kraj zime u Džamahiriju stiglo „Arapsko proleće” i u Libiji je počeo rat, pa je posao je zamrznut. Bez obzira na to, 16. septembra partneri su potpisali nov sporazum, kojim se ruski koncern zvanično uvodi u naftni projekat.

Ostala je još samo jedna sitnica: da legitimnost tog ugovora priznaju nove libijske vlasti. Ali, kada će se pojaviti realna mogućnost za dogovor sa ekspobunjenicima – to se ne zna. Mnogo zavisi od tajnih dogovora, koji sasvim sigurno postoje, između novog libijskog vođstva i njegovih saveznika u libijskom ratu – Francuske i Britanije, koje sebe smatraju za babice „perestrojke” Libije. Bar se takav utisak stiče posle skorašnjeg prijema u Bengaziju za britanskog premijera Devida Kamerona i francuskog predsednika Nikolu Sarkozija.

Formalno, tandem je stigao kako bi se poklonio pobednicima. Da li samo zato? Karakteristična je Sarkozijeva rečenica: „Mi za sebe ne tražimo nikakve povlastice zbog pomoći Libiji”, na koju direktan odgovor predstavljaju reči Mustafe Abdel Džalila, predsednika Prelaznog nacionalnog saveta Libije: „Saveznici koji su učestvovali u ratu na teritoriji Libije imaće prioritet pri zaključivanju ugovora i pritom će poslovi biti transparentni”. A šta će biti sa onima koji nisu stigli da se upišu u saveznike? Objašnjenje je bilo brzo: ugovori će se poštovati, pod uslovom da se u njima ne otkrije „korupcionaški faktor”.

To može da se shvati tako da će za ENI i ćerku formu Gazproma – Gazpromnjeft vrata ostati odškrinuta. Pod uslovom da sudbina libijske nafte i gasa već nije odlučena iza kulisa, tako što su količione raspodeljene prema učešću inostranstva u svrgavanju pukovnika Gadafija.

Uostalom, čak i ako je došlo do pregleda svih ugovora – a to znači i dostupa libijskim izvorištima – ili ako do toga uprsavo dolazi, situacija za Gazprom nije beznadežna. Italijanski koncern ENI, koji želi da priđe ruskim bogatstvima prirodnog gasa, spreman je za saradnju, bez obzira što je učešće američkih suvlasnika veliko. Reklo bi se da je još uvek ekonomski interes jači od političkog.

IGRE SA KASPIJEM

„Reklo bi se” u prethodnoj rečenici može da se objasni time što treći svetski rat, koji se vodi za energetske izvore, nije prekinut, već je poslednjih godina dobio, sa jedne strane, brutalniji karakter (upad u Irak, podrška pobuni u Libiji, fenomen pirata iz Somalije), a sa druge, nove prefinjenije oblike. U ove poslednje spada politika EU na istiskivanju Gazproma sa svih tržišta i obezbeđenja pristupa energetskim izvorištima izvan Starog Sveta po pravu jačeg. Upečatljiv primer za takvu politiku predstavlja saglasnost članica EU od 13. septembra da se Evropskoj komisiji omogući pravo, koje je taj transnacionalni organ zatražio, de se u ime čitave Unije povedu pregovori sa Azerbajdžanom i Turkmenijom. Cilj je izgradnja ogromne infrastrukture za transport turkmenskog prirodnog gasa preko Kaspijskog jezera.

Član Evropske komisije za energetiku Ginter Etinger, koji je dobijanje dozvole za pregovore okarakterisao kao najvažniju etapu u reformi energetske politike EU, izjavio je: „Sve u svemu, upravo će Evropa, a ne samo neka pojedinačna zemlja, imati korist od isporuka kaspijskog gasa”.

Stvarno to i jeste simbolična „etapa” jer do sada se EU nije usuđivala da tako otvoreno izazove međunarodno pravo. Kaspijsko jezero predstavlja unutrašnje izvorište vode koje ničim nije povezano sa svetskim okeanom, što ga čini jezerom, bez obzira na njegovu površinu. Takođe je poznato da pravni status Kaspijskog jezera regulišu bileteralni sporazumi koje su, prvo, potpisali Ruska imperija i Persija, a zatim Sovjetski Savez i Iran. Posle raspada SSSR decembra 1991. godine u Alma-Ati je potpisana deklaracija prema kojoj sve zemlje koje izlaze na Kaspijsko jezero potvrđuju pravni kontinuitet svih do tada potpisanih ugovora.

Konačan dogovor o statusu Kaspijskog jezera treba da bude rezultat konsenzusa pet država koje izlaze na Kaspijsko jezero. Samo tih država, a ne onih koje se nalaze iza sedam gora i sedam mora.

Ruska pozicija je u formuli – „delimo dno, a voda je zajednička”, i sa njom se slaže Iran. Kazahstan, Azerbejdžan i Turkmenija smatraju da za privredno korišćenje dna i akvatorije Kaspiskog jezera nije potrebna saglasnost svih pet zemalja, već da se pitanja mogu rešavati bilateralno. Ta razlika u pristupu je svaki put, na svim samitima do sada, ostavljala šansu za postizanje saglasnosti – i 2002, i 2007, i 2010. godine.

Zbog neregulisanosti pravnog statusa Kaspijskog jezera istinski uznemirava uporni pritisak Evropske komisije, koja je sebi kao cilj postavila dobijanje po svaku cenu direktnog izlaza na turkmenski (za sada prilično sporni) eldorado. EU, naravno, neće pokušavati da pristup turkmenskim izvorištima gasa obezbedi svim mogućim sredstvima sve do demonstracije vojne snage, ali se zato odavno NATO pozicionirao kao garant snabdevanja energijom svih članica bloka, i to svim sredstvima uključujući i vojna.

Da li treba da nas čudi što je rusko Ministarstvo inostranih poslova reagovalo žestoko: „Rusija je zapanjena odlukom Saveta EU u vezi sa projektom Transkaspijskog gasovoda (TKG). (…) Pokušaji spoljnog mešanja u kaspijske poslove, i to po pitanjima koja su osetljiva za članice ‘kaspijske petorice’ u stanju su da vrlo ozbiljno zakomplikuju situaciju u tom regionu i da se negativno odraze na petostrane pregovore u vezi sa novim pravnim statusom Kaspijskog mora, koji se upravo vode”.

KINESKI FAKTOR

Glavni inspirator projekta Transkaspijskog gasovoda je Vašington, koji je uznemiren ne toliko zbog jačanja energetske bezbednosti evropskih zemalja, do koje bi došlo diversifikacijom izvorišta, koliko zbog orijentacije Turkmenije na strateško partnerstvo sa Kinom. Prema dugoročnom ugovoru koji su potpisali Ašhabad i Peking, na istok uskoro treba da se godišnje isporučuje 40 milijardi kubnih metara gasa (do sada je isporučivano približno 10). Vod po dnu Kaspijskog jezera treba taj tok da usmeri na suprotnu zapadnu stranu.

Kakve su šanse Moskve da se izbori za svoje interese na Kaspijskom jezeru? One postoje. Prvo, Amerikanci već gube od Kineza bitku za uticaj u republikama Srednje Azije, što garantuje stabilnost izvoza energenata Turkmenije Kini. Drugo, politizovani prilaz, koji Evropska komisija ima u odnosu na energetiku, sadrži strukturne mane: na korporativnom nivou razmišljaju u kategorijama koje su ekonomski logične (računaju normu dobiti i brzinu povraćaja investicija), što čini privlačnom, na pr. cenu koju Gazprom nudi za azerbajdžanski gas.

Najzad, usmerenost Bakua na razne stane – da posluje i sa Rusijom i sa Zapadom – ne znači automatske preferencije bilo kojoj strani. Rukovodilac državne naftne kompanije te zemlje Rovnag Abdulajev je izjavio da „Transkaspijski projekat ne predstavlja naš projekat. To je projekat između Turkmenistana i EU. Prema Evropskoj energetskoj povelji, mi predstavljamo otvorenu zemlju tranzita, čiju infrastrukturu oni (EU i Turkmenistan) imaju nameru da koriste za transport turkmenistanskog gasa u Evropu.” Pritom, kako je podvukao Abdulajev, Baku je spreman na diskusiju o ovako delikatnoj temi. Elastičnost ovog top-menadžera je, sasvim sigurno, usaglašena sa linijom azerbejdžanskog vođstva.

Istina, izjavu Abdulajeva je precrtao svojom nepomirljivom pozicijom evropski komesar Etinger. Njegov zvanični predstavnik Marlen Holcner je u intervjuu „Nemačkom talasu” objasnila da će „vod da ide teritorijom Azerbajdžana i Turkmenije i da, bez obzira na status Kaspijskog jezera, ostale prikaspijske države nemaju prava da zaustave tu izgradnju, (…) susedne zemlje mogu da kažu svoj stav i treba da se čuju u vezi sa ekološkim aspektima budućeg projekta. Podvlačim da one imaju pravo na savetodavni glas, a ne na odlučujući”.

Sukob koji se razgoreva za dostupnost libijskoj nafti i proturanje projekta Transkaspijskog gasovoda služe kao još jedan dokaz za to, da je prekrajanje svetskog energetskog tržišta stupilo u novu fazu. U oba slučaja može se reći da su to pokušaji neprijateljskog grabljenja tuđih bogatstava iz unutrašnjosti zemlje.

Inicijatori novog prekrajanja sveta pokušavaju da Rusiji oduzmu mogućnost za sticanje investicionih izvora za modernizaciju, obzirom da se investicioni izvori za sada pronalaze uglavnom izvozom energenata. Rezultat koji bi oni najviše želeli da postignu od svojih manevara u Libiji i na Kaspijskom jezeru, bilo bi podizanje još veće rampe ispred ruskih izvoznika uz reči „Accessdenied” (odbijen pristup). Da li je u ovoj novoj situaciji Moskva spremna na oštriju borbu za svoje energetske interese?

visoko obrazovanje po ugledu na najprestižnije svetske obrazovne ustanove, po povoljnim uslovima.
školarina na 10 mesečnih rata!

Zakaži besplatne konsultacije sa našim stručnim kadrom